Ivangrad je imao klimu, književnu, kulturnu, svekoliku. Sve je tih godina cvjetalo, fabrike, radnici, život. Gradile se nove zgrade, funkcionisao  aerodrom. Sve to i mnogo toga još, dešavalo se u ondašnjem Ivangradu.

Ne postoji seoce, selo, varoš, varošica, velegrad, ne samo kod nas, nego u vaskolikom svijetu, a da nema pored onih časnih, poštenih, pametnih, mudrih, moralnih stanovnika i one sasvim suprotne od tih.

U našim selima, od davnina postoji dobar običaj da se, po završetku dnevnih poslova, meštani spontano okupe ispred svojih kuća, zadružnog doma, prodavnice, ili na nekom njima zgodnom prostoru, kako bi se, uz čašicu rakije ili bez nje, videli i popričali o mnogim zanimljivim temama.

Nije nestao voljom ljudi, opštinskom ili gradskom odlukom, uredbom vlade, već su ga prognali novo vreme, drugačiji običaji i navike.

Stanovao sam na Crvenom krstu. Zgrada je ličila na šetača: ravnog krova, usečenih zidova, visoka  kao da je, doista, iskoračila, na samom vrhu brežuljka, i stala da razmisli na koju stranu da krene.

Rožajske ulice ovih dana nisu baš nešto posebno očišćene, interesantno dobro su osvijetljene (eci peci pec, ova pec ne radi)  poluopasne  za hodanje, ali to ne sprečava pojedince tj. osobe koje vode jednostavan i struktuiran život,

I dan danas zatrepere po nebu moje sobe kao nekakav odbljesak davnih vremena, pored ostalih i posebne knjige, šarenih korica i raširenih stranica, sa divnim crtežima, naročito pred spavanje,