U najlepšoj uspomeni ostali su mi očevi akšamluci sa prijateljima, komšijama i kolegama, u smiraj dana, od proleća do jeseni, na brežuljku iznad reke, pored naše porodične kuće u Rožajama. Otac Jupo posedovao je gospodstvenost, komotnu prisnost i prirodnu ležernost.

             -  Alo, brate?

             -  Alo, alo...

Udaljenost od važnijih saobraćajnica i većih kulturnih centara nije smetala varošici Berane da u okviru svojih mogućnosti organizuje kulturno zabavni život raznolikog sadržaja.

Te 1957. godine Miljuka Rukeljić Miljo iz jedne malene crnogorske varoši dobio je na poklon od svojeg rođaka iz Beograda, nekog Panta Kese, na poklon, skoro nov kožni mantil!

Otkad je sveta i veka, samoća nije poželjno stanje za ljude ni u jednom dobu.

Novembarska promocija crnogorskog časopisa Komuna u Kranju probudila je sjećanja na stare nostalgične simbole-imena prepoznavanja ovog lijepog grada, poznatog po velikom pjesniku Francu  Prešernu.

Preko puta džamije je bila crkva, podignuta 1913. godine, poslije Prvog balkanskog rata „ono kada je Rožaje prestalo biti tursko, odnosno kada je Rožaje postalo crnogorsko“. Tačnije, kad je tursko postalo, pusto tursko.