Tih sedamdesetih i osamdesetih prošlog vijeka u Njegoševoj ulici, u centru Nikšića na dijagonalnoj liniji od nekih stotinak metara stolovahu, između ostalih, tri kultne radnje – „Astra“ i „Planika“, radnje obuće i „Jugoplastika“, radnja plastične galanterije.

Nema restoranske berze na kojoj se ne bi ovaj Dinar visoko kotirao i tražio. Vrijednost njegovih "akcija" ima posebnu dimenziju koja snažno nadrasta komercijalni kontekst.

Ljeto; šezdesetih. Zajagrilo. Tada studenti, Miladin Ćulafić Dine i pisac ovih redova, skoknusmo do „Politike“, u Cetinjskoj 1, da vidimo Dušana Kostića, pjesnika, znamenitog reportera beogradskog lista.

Vladeta Vlatko Vukićević, kojeg je poneko iz njegovog bližeg  okruženja, zvao i Glumac, pošto se bavio glumom u jednoj zanimljivoj studentskoj pozorišnoj grupi,  

“Ne, ne pričamo drugačije da bismo se razlikovali. Pričamo kako nam duša diše. Jer jezik nije samo riječ. To je krv, pogled, zavjet. A identitet se ne bira. S njim se rađa. I s njim se gordo živi”.

Uvijek, subotom.

Odavno se nosim mišlju, a i često prisjećam mojih drugova – pjesnika iz bernske – ivangradske  gimanzije. Njihovih imena, vremena u kome smo počinjali prve literane radove, profesora koji su nas učili i podržavali....