Andrijevica, zaboravljena gizdava potkomovska varošica, koja sanja svoje nedosanjane snove stisnuta na uskom kraku ledine rastegnutoj  iznad Lima i Zlorečice, puna je starina, počev od onih arheoloških, od kojih mnoge čekaju da budu otkrivene, pa sve do onih u vidu starih zdanja zanimljivih arhitektonskih rješenja.

A jedan od nedovoljno ispitanih ostataka daleke prošlosti jesu i obrisi rimskog puta koji je vodio i preko obližnjih sela Slatine, Zabrđa i Trešnjeva, a  postojao je zasigurno i prije dolaska Rimljana u te krajeve.

E pa, upravo u Trešnjevu koje se prostire od samih obala plavetnog Lima, pa se propinje sve do ispod obronaka planina na zapadu, a koje je dobilo naziv najvjerovatnije po brojnim divljim i pitomim trešnjama koje kad rascvjetaju obijele cijelo selo, kao da su u pitanju pahulje, nalazi se još jedna starina - gusle koje su stare, ni manje, ni više, nego tačno 168. ljeta, a  vlasništvo su Miroljuba Stojkovića, diplomiranog pravnika, koji sa suprugom Draganom, kćerkom Biljanom Miom i sinom Filipom živi i radi u Subotici.

- Iako je Subotica prilično daleko, koristim svaki slobodan trenutak da sjednem u kola i stignem u svoje Trešnjevo. Često je sa mnom i moja cijela porodica, jer ljubav prema ovom prelijepom kraju ne buja samo u meni.

A Miroljub pored ljubavi prema porodici, prema rodnom selu i andrijevačkom kraju, ima još jednu, a to je ljubav prema izuzetnom i posebnom porodičnom nasleđu - prema tim starostavnim guslama.

- Gusle mojih predaka sam slučajno pronašao u porodičnom domu i evo spasio sam ih od zaborava - napominje Miroljub - sada se od njih ne razdvajam. Kad iz Subotice doputujem u Trešnjevo one su sa mnom, okačim ih na zid, onako po običaju i one me ispune nekakvom neobjašnjivom toplinom, zovom prošlosti i sjećanjem na moje koji nijesu više sa nama. Po povratku u Suboticu one imaju počasno mjesto u primaćoj sobi. Uostalom gusle su sastavni dio većine naših domaćinstava, one su, bez ikakve sumnje, dio naše kulture i tradicije.

Inače, gusle je izradio 1854. godine Miroljubov čukun djed Uroš. Njih nijesu koristili samo Stojkovići, nego i mnogi suseljani, ponajviše u vrijeme dugih zimskih posijela.

Tolika prohujala ljeta nijesu uticala na zvuk struna gusala Stojkovića, on je onaj pravi, izvija se onako kako treba i ispunja kuću, dvorište i penje se naviše ka brdima i spušta dolje ka Limu.

- Žao mi je što nijesam vičan guslanju i pjevanju, iako mi je žarka želja bila da to i naučim. Trudim se da onako za svoju dušu malčice zagudim i zapjevam, eto toliko da se začuje njihov zvuk i moj poj, kao nekakvo podsjećanje na ono što su radili mnogo bolje i mnogo vještije moj čukun djed Uroš, pradjed Milun i djed Miladin. Zanimljivo je, a mnogi to i ne znaju, iako smo mi Stojkovići okruženi vasojevićkim bratstvima, iako slavimo istu slavu, da mi nijesmo Vasojevići. Mi smo, u stvari, starosjedioci, koji su nekada stigli u ove krajeve iz Dečana, a kazuje se da smo u dečanski kraj nekada davno stigli opet iz Crne Gore. A zanimljivo je i kako smo preuzeli vasojevićku slavu - naša stara slava je Sveti Nikola; kako je nas samo nekoliko kuća u Trešnjevu, ranije ih je bilo i manje, a kako su to bila oskudna vremena i kako nijesmo mogli sačekivati i ugostiti onako kako i treba brojne komšije, kumove,  mi smo odlučili da se ne razlikujemo od njih što se tiče slave i tako su nam poslije dolazili samo oni koji ne slave istu slavu.

Inače, gusle Stojkovića su sačuvane u izvornom obliku,  uz nekoliko neznatnih osvježenja koja ne utiču na stari izgled: 

- Ljepših gusala što se tiče izgleda i sa boljim zvukom od ovih naših je podosta, ne znam ima li i starijih, ali su mi one draže od svih i naprosto su mi prionule za srce, a kad naiđe neko ko im je vičan, onda odjekuje moje Trešnjevo od pjesme i svirke - napominje Miroljub.

A prionule su one za srce i sedmogodišnjem nasledniku Filipu, koji voli da  uči da gusla na njima, na klupi ispred stare kuće, upravo onamo gdje su i čekale svih ovih godina da ih neko otrgne od zaborava, a jedan od najvjernih njegovih slušalaca jeste sestra Biljana Mia!

Ova priča, pored osnovne poruke o starini gusala Stojkovića, nosi još jednu, a ona glasi - red bi bio da se gusle kao naš stari i iskonski instrument, kao nešto što je naše od pamtivijeka, kao nešto što nas ispunja ponosom, dostojanstvom i podstiče mnoge dobre osobine na čelu sa junaštvom, konačno počnu proučavati i u muzičkim školama, pa i na akademiji.

Gusle su to i te kako i zaslužile!

Fotografija: Milija Pajković