Tokom istorijskog razvoja sredstva komunikacije i obrazovanja (knjige, štampa i medije) je pratila, u zavisnosti od društvenih prilika, manje ili više, ali konstantno prisutna težnja političkih struktura da ostvare monopol, a time i uticaj i kontrolu na autore i njihova djela.

Uzajamno prožimanje političkog i duhovnog života izuzetno je važno za istorijski tok. Stoga se u razmatranju razvitka političke propagande i njenih aktivnosti ne smije mimoići uloga pjesništva, istoriografije, filozofije, retorike i dramske umjetnosti. To je naročito vidljivo u tragedijama stare Grčke, u kojima je politička stvarnost tog vremena našla svoj izraz.

Političko pozorište, izrazito zapaženo u tom vremenu, takođe je oblik svojevrsnog propagandnog političkog djelovanja i širenja određenih ideja u umjetničkoj formi. Kroz kulturno stvaralaštvo su se nastojale propagirati određene ideje i politički stavovi, ali u prikrivenoj formi, što su neke od odlika upotrebe difuzne propagande i tehnike indirektnog propagandnog djelovanja.

Politika je za Antičku Grčku bila pojam za organizovani javni život ljudi. Novovjekovna istorija, obiluje primjerima međusobnog prožimanja umjetničkog izraza i političke pragmatičnosti. Dok je XX vijek donio brže širenje mnogih stvaralačkih ideja i upotrebu književnosti za potrebe političkog utilitarizma.

Politizacija Njegoša – od glorifikacije do predrasuda

U situacijama vrijednosnog vakuuma pojedinac je suočen sa novim društvenim odnosima, vraća se onim uporištima za koja smatra da su postojanija i nalazi ih u naciji, religiji, tradiciji.  Svaka civilizacija, ili izdvojeni krugovi kulture u okviru jedne civilizacije imaju figuru koja diktira njen identitet i kome društvo teži kao idealu. 

Petar II Petrović Njegoš je velikan južnoslovenske istorije i jedan od tvoraca kulturne baštine i autentični izraz narodne tradicije. Njegoševo djelo po estetskim i umjetničkim mjerilima je najbolje i najvrijednije što imamo u crnogorskoj umjetnosti, duhovnosti, jeziku, književnosti, kulturi uopšte, tradiciji i istoriji. Njegoš je stvarao svoja djela kada u nas nije još bio oformljen književni jezik ni izgrađen prefinjeni i senzibilni pjesnički izraz.

Zato je morao sam da kreira i jezik i stih, ali i specifičan stil izražavanja Jasnoća i snaga Njegoševa stila leži u slikovitom narodnom jeziku, koji je obogaćen brojnim metaforama, aluzijama, simbolima i poređenjima.

Savremena realnost je prezasićena istorijom koja se vadi iz konteksta, percepira i u željenom obliku (zlo)upotrebljava u (dnevno)političke svrhe. Prisutna su surova zamjena kulturnog obrasca, ideologizacija i racionalizacija. Uprošćavanje istorijskih procesa i činjenica i nametanje u javnost i obrazovnom procesu takve željene slike kao dominantne paradigme.

 Takav je slučaj i sa značajem i djelom samog Njegoša. Jer, kako se želi istaći, za mnoge danas nije problem: “Njegoš “pjesnik”, već Njegoš “parola”. Problem je Njegoš kao “parola”, “bilbord” sa čijom se slikom ide u “ratničke pohode” u posljednjih vijek i po”. Stoga u skladu sa svim ovim nametnutim kontroverzama i pitanjima postoji posebna obaveza da se povede ozbiljna rasprava oko značenja njegovog djela i (zlo)upotrebe u političke svrhe.

Svjedoci smo da Njegoš i njegova djela postaju predmet brojnih predrasuda i stereotipa. Kako ističe S. Cerović:” Ne volim kad se mrtva prošlost vidi u ljudima, praveći karikature od ljudi političkih razloga za odbojnost”.

Predrasuda kao specifičan obrazac u međuljudskim odnosima je usmjerena na određenu grupu ili ličnost. To su stavovi koji se ne zasnivaju na validnom iskustvu, niti na racionalnim argumentima rasuđivanja. Radi se o tendencioznim generalizacijama, često afektivno opterećenim i veoma otpornim na promjene.

One su naučene u procesima socijalizacije i odrastanja, porodičnog, vjerskog ili ideološkog vaspitavanja. Da li su neki “objekti” dobri ili nisu, procjenjuje se na osnovu svrstavanja u klase (obično grube i neprecizne kategorije) čime se stvara neopravdana generalizacija. Dakle, radi se o unaprijed donesenom mišljenju i stavu. Stereotipi su uvjerenja o ličnim karakteristikama neke grupe ljudi i uprošćen i teško promjenljiv odnos prema nekome ili nečemu.

To su uvjerenja koja postoje o određenim ljudima, posebno ako su neistinita i kada su neobjektivno formirana. Oni su, dakle, sistem shvatanja koji utiče na stvaranje krivih slika o ljudima i pojavama oko nas i koji se uporno ponavljaju. Nastaju tako što određenoj grupi ljudi dajemo određene karakteristike.

Očigledno je da postoje jake predrasude dijela javnosti u Crnoj Gori i okruženju o Njegoševoj “socijalnoj i političkoj štetnosti”. Jer, zavisno od predznaka “čitanja” Njegoševih djela i poruka, kreira se i željena percepcija o samom liku i značaju Petra II Petrovića Njegoša. Svjedoci smo da se sve češće uz ime ovog velikana javljaju i grubi atributi: “genocidni pjesnik”, “podstrekač i generator zločina” , čak i “lažov”!^[1]

Sve ovo nameće potrebu da se povede veoma ozbiljna rasprava u cilju zaštite našeg istorijskog nasleđa. Uporno se nastoji u javnosti nametnuti ideja da su mnogi sukobi hranjeni i podsticani Njegoševim stihovima. Naročito je na udaru kritika epsko-dramskog spjeva “Gorski vijenac”, koji je u percepciji nekih postao “kultnom knjigom genocidnog progona”. 

Ovaj svojevrsni grubi istorijski inženjering ide toliko daleko da ovog pjesnika, koji je bivstvovao u prvoj polovini XIX vijeka, svrstava u savremenike i političke istomišljenike mnogih ličnosti druge polovine XX vijeka.

Neophodno je i racionalno tumačiti Njegoša u perspektivi vremena u kojem je živio, jer Njegoš i njegova djela su prije svega proizvod tadašnjeg autentičnog crnogorskog društva. Proizvod prve polovine XIX vijeka, oslobodilačkih buđenja i kulminacija viševjekovne težnje za slobodom.

Njegoš je podsticao i nadahnjivao oslobodilačku borbu i kod drugih balkanskih naroda, On nije bio “pjesnik genocida”, već je podsticao u borbu za narodno oslobođenje od viševjekovnog ropstva. Njegoš je kao i svi pjesnici “izmišljao, domišljao i fikcije pretvarao u stvarnost”, pojmljivu stvarnost.

Citiranje pojedinih stihova, istrgnutih iz konteksta, kojima se Njegoš na manipulativan način pokušava predstaviti čak i kao podstekač nekih savremenih sukoba, samo govore o nenaučnom i politikanskom pristupu.

Manipulaciju možemo definisati kao neprimjetnu laž u raskoraku sa stvarnim stavom, kodiranu da se inflitira u tuđa mišljenja, ponašanja, vjerovanja, ali bez upotrebe sile.  Stoga je neophodno ukazati da se Njegoš ne može predstavljati u skladu sa bilo kakvom ideologijom jednostranosti, tendencioznosti, razobličavati te ideološke interpretacije koje zapravo iskrivljuju predstavu o Njegošu ali nam donose jednog Njegoša, koji u današnje vrijeme može biti prividno izvorište niza problema.

 Jer, činjenica je da optužbe da je Njegoš “genocidni pjesnik”, ne mogu da doprinesu promovisanju međuetničkog i vjerskog sklada. Petar Drugi Petrović Njegoš nije genocidni pjesnik već jedno od najvećih književnih imena na južnoslovenskim prostorima. Ostvarenje slobode bio je osnovni cilj Njegoševe državotvorne politike. Sudbina ga je dovela na tešku i odgovornu dužnost.

U tom smislu djelovao je na prosvećivanje naroda i unutrašnju administrativnu organizaciju. Njegoš je bio svjetovni vladar u svješteničkoj mantiji. Oformio je Senat koji je ostvarivao zakonodavnu, upravnu, izvršnu i sudsku vlast. Organizovao Perjanike kao ličnu pratnju i osiguranje i Gvardiju koji su izvršavali odluke Senata i posredovali u sporovima kao pomoćni sudski organ. Postavio je nahijske kapetane i obrazovao narodne sudove.

Uspio je da se razgraniči sa Austrijskim carstvom bez posredovanja Otomanske imperije. Njegoš je započeo i obavio mnoge teške i mučne poslove. Radio je na naplati poreza, carina i formiranju državnog budžeta i riznice. Podigao je Biljardu kao svoju i rezidenciju crnogorskog Senata. Osnivao je škole, nabavio štampariju, pokrenuo prvi književni list “Grlicu”, formirao začetke Crnogorske knjižnice, biblioteke.

Njegoš je bio svjetovni i duhovni vladar, ali istovremeno i veliki pjesnik i filozof romantičarskog, rodoljubivog duha. On je u Gorskom vijencu dosegao romantičarski zahtjev za univerzalnošću – sjedinivši filozofiju i poeziju.

Učinio je poeziju životnom, a filozofiju angažovanom u praksi čija je najveća vrijednost - sloboda nasuprot ropstvu. Za sebe je govorio: „Ja sam vladar među varvarima, a varvarin među vladarima“. Njegoš je energično suzbijao podrivanje autoriteta vlasti utičući snažno na svijest pojedinca i cijelog naroda u pogledu organizovanja oslobodilačke borbe i produbljivanja njenog nacionalnog i oslobodilačkog značaja.

Njegova politika proističe iz njegovog pogleda na svijet, koji je izrastao iz tradicije. Borba protiv krvne osvete i uvođenje zakonitog poretka nisu samo politički ciljevi, već i sprovođenje programa slobode i nezavisnosti o kome je pjesnik pjevao. Postaje jasno i njegovo pjesništvo koje je iznjedrila ta ista tradicija i čije je on bisere pretočio u poetski izraz. Tako je savršeni deseterac još početkom 19. vijeka približio pisanoj književnosti običnom narodu, a danas bi mogao da doprinese mnogo boljem razumijevanju narodne književnosti koja je možda nepravedno zanemarena.

Uprkos prepoznatljivosti i značaju umjetničke vrijednosti Njegoševih djela, javljaju se u javnosti i glasovi da se izbaci "Gorski vijenac" iz školske lektire jer, navodno, širi nacionalnu i vjersku netrpeljivost.

Poznato je da je obrazovanje kroz istoriju bilo područje neposredne političke kontrole i implicitno ili eksplicitno, sredstvo političke socijalizacije, odnosno sistematski pokušaj da se mlade generacije formiraju u skladu sa preovladajućim vrijednosnim sistemom. Indoktrinacija obuhvata: plansko, sistematsko i kontrolisano širenje ideologije i mišljenja putem vaspitno-obrazovnog sistema. 

Iako se čine veliki napori da se politika odstrani iz školskih klupa, vrlo je teško izbjeći određene sadržaje, način izlaganja i sl. koji takođe izražavaju stav osobe koja ih iznosi. Prisutan je, dakle širok spektar raznovrsnih nepolitičkih sadržaja u nepolitičkoj formi, ali sa političkim ciljem: da se postigne opšti pozitivan odnos prema osnovnim karakteristikama društva, institucijama i sl. a time i prema značajnim političkim subjektima i njihovim idejama i politici.

Fenomen “politički korektnog govora” danas pokušava da izbriše sve razlike u društvu uz opasnost da nam izbriše i tradiciju i istoriju, koje su generacije naših predaka vjekovima mukotrpno stvarale. Ne može se istorijska stvarnost tumačiti pjesništvom, pjesničkom maštom i kreativnošću, jer umjetnička i istorijska istina se često razlikuju.

Njegoš nije kriv za potonje zloupotrebe svojih stihova, njihovo iskrivljavanje i vađenje iz konteksta. Na Njegoša i njegovo djelo se često projektuju trenutne političke frustracije iz domena dnevne politike. A prisutna je bila i jaka zloupotreba Njegoša kroz političku propagandu.

Zanemaruje se Njegoševa uloga kao državnog poglavara, državnika, reformatora i njegova uloga kao vladaoca. Insistira se da se raščiste mistifikacije i mitomanija oko Njegoša, mada bi takođe trebalo nastojati da se izbjegava i perifernost Njegoša, njegov zaborav i nedovoljno isticanje njegovog doprinosa cjelokupnom kulturnom biću Crne Gore.

Petar II Petrović Njegoš (1813-1851), za života poznat kao vladika Rade, crnogorski pjesnik, mitropolit i vladar proslavio je u svojim djelima ime i viševjekovnu borbu i junaštvo Crne Gore . Postavlja se pitanje: da li mi na adekvatan način njegujemo i štitimo svoju istoriju i tradiciju, svoje velikane i svoju viševjekovnu mukotrpnu borbu za slobodu?

Obilježavanje dva vijeka Njegoševog jubileja, ne predstavlja samo formalno slavljenje datuma, već i obavezu budućih generacija da prepoznajemo i pamtimo bogatstvo naše tradicije i kulture. Ovo poglavlje završiću sledećim riječima: “Mrtav pjesnik nema čitaoce, već samo nesporazume u svakoj riječi svoga stiha. Otuda tolika graja oko njega”.  I dodao, da Njegoš u svojim djelima nije ostavio prostora za ovoliko sveprisutnih rasprava i kontroverzi na pitanje “šta je pjesnik htio da kaže”.

Intelektualna sloboda i vlast

Ono što je zajednički imenitelj za mnoge društvene sisteme kroz istoriju je borba protiv kritičkog i slobodnog duha, protiv ideja, naročito ako su pretočene u nešto trajnije pa ih je lakše širiti, poput knjige. Takve knjige postaju svojevrsna opasnost po aktuelnu vlast. Popis “štetnih” knjiga, lat. «Index librorum prohibitorum», javlja se kako bi naznačio listu ili katalog knjiga, čije je čitanje zabranjeno od strane najviših autoriteta Rimokatoličke crkve.

Svrha Indeksa je bila spriječiti “kontaminaciju” vjere ili morala Rimokatolika, suprotnim učenjima od učenja kanonskoga prava, čitanjem knjiga koje se odlikuju “krivim” teološkim učenjima ili čitanjem “nemoralnih” knjiga. Crkvene su vlasti bile svjesne toga da vjernici, naročito oni manje učeni nisu mogli znati koja je knjiga dobra i od Crkve odobrena, a koja to nije, pa se zato sama po sebi pojavila ideja da se sačini popis knjiga koje su dobre i preporučljive vjernicima, i onih koje je Crkva osudila kao protivne crkvi, “jeretičke”.

Tako nastaje tzv. Decretum Gelasianum, koji je u konačnom obliku odobren na jednom od crkvenih koncila održanom 496. godine. Popis nosi naslov «De libris recipiendis et non recipiendis» («O dopuštenim i nedopuštenim knjigama»), a u njemu se nabrajaju knjige koje je Crkva priznala kao ispravne, ali i one koje Crkva osuđuje kao jeretičke.

Nije samo Rimokatolička crkva objavljivala popise zabranjenih izdanja. Oni su bili česti i na svjetovnom području, naročito prilikom promjena različitih društvenih uređenja, pri čemu su težnje bivših uređenja bile neprikladne te su se kao takve nastojale ukloniti. Usled različitih uređenja, često su se javljali glasovi raznih pisaca koji su pozivali na slobodu i oživljavali nacionalni duh te su radi toga često bili progonjeni, a njihova djela zabranjena, pa čak ponekad i spaljivana.

Godine 1935. u tadašnjoj Njemačkoj, donesena je odluka o sastavljanju popisa knjiga koje se nisu smjele čitati i držati u bibliotekama, niti prodavati u knjižarama. Tako već iduće ljeto nastaje «Liste I des schädlichen und underwünschten Schriftums» («I. popis štetnih i nepoželjnih knjiga»). Među tim piscima svakako je važno izdvojiti imena kao što su Henrih Hajne, Karl Marks, Tomas Man, Franc Kafka i drugi.

Po završetku II. svjetskog rata na scenu stupaju savezničke okupacione snage koje izrađuju svoje popise knjiga za koje smatraju da ih je potrebno ukloniti kako bi se izvršila denacifikacija njemačkog društva koje se do tada zanosilo Hitlerovim rasističkim, militarističkim i sličnim idejama. Zapadni saveznici, da bi umirili svoju “demokratsku savjest”, objelodanjivali su popise knjiga koje je trebalo očistiti iz njemačkog društva, ali su pritom tumačili da se tu ipak ne radi o «crnim popisima», već samo o običnim popisima knjiga koje su nepoželjne u javnim i privatnim bibliotekama.

A što treba učiniti s tim knjigama koje štetno djeluju na čovjeka, bilo je jasno napisano u Naredbi br. 4 od 13. maja 1946. godine: ' Sve publikacije i druga građa navedena u ovoj naredbi moraju se staviti na raspolaganje zapovjednicima vojnih zona radi uništenja”.

Komunista je onaj koji čita Marksa, a anti-komunista onaj koji ga razumije. Pjesnik revolucije, agitator i propagandista, borac koji je podredio svoj život i rad u borbi za neko bolje sjutra, živio je i umro potpuno svjestan „da se bolja budućnost već izgrađuje i da je dio tog ostvarenja koji je goloruki proletarijat iznio kao pobjedu na svojim leđima“.

Vladimir Majakovski, po Lenjinu “inženjer ljudske duše“, neobično „trijezan um“, za koga je Maksim Gorki vođen finim osjećajem izjavio: “da od tog mladog čovjeka koji stvara originalnu poeziju može proizići nešto veliko”.

Kako se “virus” nove pjesničke riječi širio „po krvotoku carske Rusije, potom kao adrenalin i vjetar u leđa socijalističkoj revoluciji da bi se postavio kao temelj umjetnosti jedne nove države, Majakovski postaje fenomen, tema za istaživanje i veoma popularan u svijetu književnosti.“

Knjiga Borisa Pasternaka "Doktor Živago" bila je zabranjena u Sovjetskom Savezu, jer je pokazivala stavove pisca otvorenog uma. Kako pokazuju dokumenta sa kojih je 2014. skinuta oznaka tajnosti, CIA je iskoristila tu knjigu kao alat propagande. Uz pomoć Vatikana je na Svjetskoj izložbi u Briselu 1958. oko 1.000 primeraka knjige podijeljeno ruskim turistima.

Priliv inostrane literature u Sovjetski Savez povećao se nakon potpisivanja Helsinškog sporazuma 1975. Između ostalog, sporazum je uključivao uopštenu posvećenost kulturnoj razmjeni Istok-Zapad.

Hajekove definicije intelektualaca (javnih intelektualaca) kao “profesionalnih prodavaca ideja iz druge ruke”, koji su ponosni što “ne posjeduju specijalno znanje o bilo čemu posebnom”, koji ne preuzimaju “direktnu odgovornost za praktične poslove”, za koje nije potrebno da “čak budu posebno inteligentni” da bi izvršili svoju “misiju”.

Hajek je prije više od pola vijeka – prije sadašnje dominacije elektronskih medija – bio svjestan ogromne moći intelektualaca u formiranju javnog mnjenja i upozorio nas da je samo “puko pitanje vremena dok pogledi intelektualaca ne postanu vladajuća snaga politike”.  Pitanje je da li su intelektualci neutralni prilikom svog izbora ideja kojima su spremni da se pozabave.

Oni traže ideje koje povećavaju njihovu ulogu u državi zato što je država obično njihov glavni poslodavac, sponzor ili donator. Rejmond Aron u svom eseju “Opijum intelektualaca” analizira ne samo dobro poznatu razliku između revolucionarnog i reformističkog načina mišljenja, već – a to je relevantnije u ovom kontekstu – i razliku između “prozaičnog” i “poetskog”.

Neki smatraju da je “poezija o apsolutnom nehumana poezija”.  Iluzija o brisanju svega i počinjanju iz početka, koja je sastavni dio ideje o revoluciji, takođe pomaže da se ideja o revoluciji univerzalizuje. Međutim postoje primjeri da se politička propaganda upravo određuje kao proces političkog obrazovanja.

Komunističkim političarima bili su neophodni njihovi drugovi-pratioci. Njima su bili potrebni njihovi “dileri ideja”, njihovo “uobličavanje javnog mnenja”, njihova apologija neljudskog, iracionalnog i neefikasnog režima. Političarima je bila potrebna njihova sposobnost da im obezbjede opšte, apstraktne i utopijske ideje, kao i njihova spremnost da se bave hipotetičkom budućnošću, umjesto da kritikuju ni malo ružičastu realnost. Intelektualci u to vrijeme, nisu bili srećni.

Bili su duboko razočarani sopstvenom ekonomskom dobrobiti. Bili su frustrirani mnogim ograničenjima sa kojim su se suočavali i morali da ih slijede. Komunistički vladari su u svom arbitrarnom i voluntarističkom bavljenju narodom koristili i zloupotrebljavali intelektualce i bili su u stanju da im to nadoknade.

Koncept ideologije treba posmatrati iz vizure poezije, preko jezičkog sistema koji teži ka "ljepoti", koja je hermetična, teška, nečitljiva, neshvatljiva. Brojni revolucionarni pisci, pjesnici, predstavljali su potporu i propagandno širili ideje revolucije, komunizma, socijalizma.

Jedan drugi pjesnik, na drugom kraju svijeta, Pablo Neruda, jedan je od poetskih velikana, ostvario je zavidan politički i diplomatski angažman, uz pisanje zapaženih pjesama. Stekao je veliku popularnost među čitaocima, što je, pored umješnosti u diplomatiji koju je posedovao, doprinijelo njegovom proglašenju za konzula u rodnom Čileu, a zatim i u Buenos Airesu, Parizu i Meksiku.

Od apolitičkog ljubavnog pjesnika kakav je bio na početku, pretvarao se u pjesnika političkih himni, društveno korisne umjetnosti i strastvenu pristalicu komunističkog režima. Nakon što je započeo diplomatsku karijeru i bio proglašen za konzula, često je putovao po svijetu. Kada se našao u predratnoj Španiji, upoznao je neke od najvećih umova 20. veka, među kojima je bio i Federiko Garsija Lorka, koji će mu postati blizak prijatelj.

U jeku građanskog rata (1933-1936) koji je ubrzo izbio, Lorka je ubijen, zbog čega je Pablo Neruda bio veoma potresen, a njegova želja da pomogne Špancima bivala je sve jača. Stoga objavljuje poemu „Španija u srcu“ i zbirku pjesama „Treći boravak“, u kojima se njegova poezija prvi put bavi političkim i socijalnim pitanjima.

Počeo je da gaji naklonost Sovjetskom Savezu i komunističkom režimu Jozefa Staljina, koju je izrazio u svojim „Pjevanjima Staljingradu“. Ovi događaji unijeli su velike kontroverze i promjene u Nerudin život. Čileanske vlasti su ga svrgnule sa mjesta konzula zbog podrške ukazane Španiji. Tek nekoliko godina kasnije ponovo su postale blagonaklone prema njemu i dodijelile mu titulu senatora.

Pablo Neruda je, kao senator, odlučio da se još jednom svojim pjesmama bori za pravdu. Želio je da iznese na vidjelo zloupotrebu vlasti što mu je donijelo Staljinovu nagradu za mir, ali i izgnanstvo iz domovine i dvije godine života u bjekstvu. Nakon što je povratio svoj uticaj u Čileu, bio je nominovan za predsjednika države, ali se te titule odrekao u korist ljevičara Salvadora Aljendea i zadovoljio se kasnije dodijeljenom zvanju ambasadora u Parizu. Njegovo stvaralaštvo, umjetnost i pjesnička veličina ovekovječeni su 1971., kada mu je uručena Nobelova nagrada za književnost.

Bivša Jugoslavija, koja je bila pod komunističkim režimom, također se borila protiv “opasnih” knjiga. No, za jugoslavensku vlast bilo je lakše sastavljati popise zabranjenih autora negoli zabranjenih knjiga. U skladu s time sastavljali su se tzv. crne liste, koje su često bile «nepostojeće», tj. nenapisane ili barem nisu bile javno objavljenje.

Kada je Gojko Đogo objavio zbirku poezije „Vunena vremena” na čitavom jugoslovenskom prostoru pjesnici su imali posledica. Tadašnje komunističke vlasti su je označili kao vrijeđanje lika i dela J.B.Tita

Opijeni revolucionarnim vrenjem, sa Sovjetskim Savezom kao uzorom, brojni umjetnici, pisci, pjesnici sa naših prostora su kroz svoja djela nastojali iskazati svoj pogled, doprinos ali i razočarenje novim sistemom u kome se kreirao novi komunistički čovjek. Branko Miljković i Blažo Šćepanović pripadaju plejadi pjesnika posleratnog perioda koji su stvarali u tadašnjoj Jugoslaviji.

Veo misterije obavijen je decenijama oko pjesnika Branka Miljkovića. Rođeni buntovnik i žrtva socijalizma, često je umio da smelo pokaže svoju odbojnost prema vlasti, što ga je po mišljenju mnogih koštalo života. Zanimljivo je da se i dan danas nagađa o njegovoj smrti s obzirom na to da se Branko u noći između 11. i 12. februara 1961. objesio o drvo u Zagrebu za koje se sumnja da je bilo suviše maleno kako bi "izdržalo krupno tijelo srpskog pjesnika", po riječima književnika i pravnika Tanasija Mladenovića.

Malo pred smrt, napisao je sam sebi rođendansku pjesmu. Svemu tome prethodio je incident sa policijom, kada se Branko napio u jednoj zagrebačkoj kafani i uzviknuo "Zašto ubijaju pjesnike u socijalizmu"?^[2]

Branko Miljković i Blažo Šćepanović nisu se, za razliku od većine pjesnika, ustručavali da objave zajedničku zbirku; i da obnove rodoljublje u poeziji, pišući rodoljubivu poeziju. Njihova zbirka Smrću protiv smrti (1961) kao da je simbolično sabrala dvije smrti u jednu, obje prerane.

Utopljenik u Ohridsko jezero, Blažo Šćepanović, slijedio je ukletog sabrata po peru Branka Miljkovića „metafizičkim tragom smrti kao vječnog pratioca života“. Blažo Šćepanović (Bijelo Polje, 7. april 1934 - Struga, 26. avgust 1966.) utopio se u Ohridskiom jezeru prilikom održavanja „Struških večeri poezije“. 

On je u pjesmi pod naslovom “Branko Miljković“ pošao putem određujući se prema njegovoj ličnosti i djelu. Dosledan svojoj koncepciji poezije, on prihvata i Brankovu poetiku, istovremeno ga oponašajući. Ističući da je oblikovna moć pjevanja sudbinsko obilježje pjesnika, da nije samo pokretački poriv nego i stvaralačka kob modernog poete, kao da je ovom pjesmom naslutio njihove prerane pogibije, svoju i Brankovu, kob koja je dosledno, u svakom pojedinačnom slučaju, na ovaj ili onaj način, osujetila mladalačka nastojanja, onemogućila puno sazrevanje vizije i izraza.

Tragika intelektualaca, pisaca, pjesnika obilježje je većine epoha, naročito socijalističke. U kojoj su se prožimale romantičarske revolucionarne vizije, ljubavne tematike, razočarenja sistemom u ketmanskom, mimikrijskom duhu. „Dvorski“intelektualci, istoričari, pisci i pjesnici su predstavljali marketing totalitarnih i autokratskih režima. Služili su za upotrebu, potporu određenih političkih ideja. Ili bili progonjeni kao neposlušni, disidenti, otpadnici, kritičari i neprijatelji sistema.

Političko, kao svojstvo književnog mišljenja, treba odvojiti od političke prakse. Demokratija ne može biti poetička pretpostavka književnosti. U pitanju je ideologija, kao bilo koja druga, i pod pretpostavkom da je demokratija najbolji mogući društveni sistem. Koliko je govor književnosti manipulativan i moralan, a koliko je to jezik kritike?

Umjesto o moralnosti govora književnosti treba možda govoriti o etici, o odgovornosti kao etičkoj kategoriji koja književnosti mora biti svojstvena. To ne znači da književnost, nije sklona i manipulaciji tom odgovornošću. Nijedna iskonska duhovna vrijednost nije odijeljena od društvene aktivnosti, pa se čak ni larpurlatizam koji je upravo zagovarao opozitnu ideju – umjetnost mora postojati isključivo radi umjetnosti i težiti bezinteresnoj ljepoti – nikada nije uspio osloboditi utilitarizma u književnosti i umjetnosti uopšteno.

Primjer norveškog pisca Knuta Hamsuna, koji je takođe dobio Nobelovu nagradu za književnost, a bio je veliki poštovalac nacizma i lika Adolfa Hitlera.

„Zar bi to značilo da ne treba da čitamo Hamsunovu Glad ili Tana? Puškin je u skici neposlatog pisma liberalu Čadajevu 1836. napisao: “Vlast je još uvijek jedini evropejac u Rusiji”. Kada je ruski car Nikolaj protjerao Ljermontova na Kavkaz zato što je kritički govorio o kruni, ovaj je pjevao ruskoj despotskoj policijskoj državi.

Danilo Kiš je stalno razmišljao o tome kako da pisac bude izbavljen od politike. Miroslav Krleža i njegova politička misao, Dobrica Ćosić, Borislav Pekić, Momo Kapor, Branko Ćopić, Dragoslav Mihajlović, autor romana Kad su cvetale tikve, koji je bio na Golom otoku, Peter Handke, Orhan Pamuk - samo su još neka imena u nizu čije su se ideje i djela preplitala sa politikom. Kao i pisci u politici, poput: Vaclava Havela, Milana Kundere, Eduarda Limonova, Dobrice Ćosića, Vuka Draškovića i dr.

Zaključna razmatranja

Selektivne elemente tradicije, istorijskih događaja i ličnosti koriste političke elite za konceptualizaciju i osmišljavanje prošlosti, prema svojim interesima, koristeći se pri tome: komemoracijama, jubilejima, podsjećanjima na žrtve itd.(Deletić,2013:94) 

Istorija jeste učiteljica života, ali je za našu analizu zanimljivo da ta učiteljica različito tumači prošlost, zavisno od države do države, naroda, odnosno političkog režima na vlasti. Pamćenje, čini čovjeka čovjekom, a lišen pamćenja, čovjek se pretvara u bezobličnu masu iz koje oni koji kontrolišu prošlost mogu da oblikuju šta im je po volji.

Živimo u vremenu u kojem mnogi pretenduju da budu ekskluzivni tumači „istorijskih istina“.  Iza revizije istorijskih slika kriju se različiti motivi: - potraga za identitetom, legitimacija novog političkog poretka ili pak želja sa sakupljanje političkih poena. Istorijske debate izazivaju i jake emocije i pokreću glasače.

Namjerno se skreće pažnja sa aktuelnih društvenih tema i pažnja javnosti se dirigovano usmjerava na teme iz prošlosti. Atmosfera se namjerno dovodi do usijanja zloupotrebom istorijskih narativa, vađenjem iz konteksta i zamjenom teza. I anti-naučnom prilagođavanju događaja iz prošlosti – sadašnjim aktuelnim političkim potrebama i ciljevima.

Događaji i ličnosti iz prošlosti su proizvod toga doba. Svako njihovo stavljanje u savremeni kontekst je antinaučno i politikansko. Manipulacijom ličnostima i događajima od prije jednog ili više vjekova – služi prizemnoj političkoj mobilizaciji.

Odnos pisca i politike je višeslojan. Politika je vječna tema književnih dela. Pišući svoja dela psac je, svesno ili ne, društveno, pa i politički angažovan. Čak i onda kad svoju literaturu, kao  Flober recimo, shvata kao čistu umjetnost, ona u sebi skriva zauzimanje društvenog i politčkog stava, dakle određeni angažman autora.

Književnost je uvek angažovana, govorio je Sartr, ona sahne ako je svedena na nevinost. Ako svaka napisana rečenica ne odjekuje na svim nivoima čoveka i društva, onda ne znači ništa. Književnost jedne epohe, to je epoha svarena svojom književnošću. Takva vrsta angažmana pisca, umjetnika i intelektualca nije i ne može biti sporna.

Zbog takvog angažmana, mnogi su pisci bili žrtve politike i političara. Solženjicin, recimo. Krleža je politcki angazman pisca nazvao iluzionistickim mastanjem o slobodi. Ima i političara, koji su ovenčani Nobelovom nagradom za književnost, iako i nisu bili pisci. Čerčil, recimo. Borhes je znao da pisac ne može da bude moralno indiferentan pa ni neopredijeljen, ali i da književnost nije sredstvo političke propagande.

Zato je u svojim djelima  raskrinkavao i demistifikovao politiku. Za razliku od Borhesa, nobelovac Le Klezio je u svom prvom obraćanju izjavio da su današnji pisci politički impotentni. Staro je mišljenja da pisci, svoju kreativnu presahlost, pokušavaju zamijeniti politikom. Neki veliki pisci su to pokušali, ali im nije uspjelo. Vratili su se pisanju i ostali veliki. Poput Mario Vargas Ljose.

Jedan od najupadljivijih fenomena u postkomunističkim zemljama je upravo visoka vidljivost pisaca u političkom životu, ali više ne u vidu ideološke potpore partijskom aparatu, već u vidu aktivnog učešća i donošenja odluka.

Predsjednici – književnici postaju praksa u većini istočno evropskih zemalja: Vaclav Havel u Češkoj, Arpad Genc u Mađarskoj, Rudolf Šuster u Slovačkoj, Dobrica Ćosić u Srbiji, Lenart Meri u Estoniji.

Umjetnička sloboda autora nekog književnog djela, njegova percepcija realnosti, opis društva i njegovih osobenosti – treba da budu i ostanu a priori u određenom društvenom poretku.jer, sankcinisanje određenog autora zbog njegovog književnog djela jeste neetično ali i kontraproduktivno za vlast koja to sprovodi.

Dr Radenko Šćekić

Univerzitet Crne Gore, Istorijski institut, Podgorica