„Pozorište je istorija jednog grada“, kako kaže jedna drevna izreka, stremljenje društvenih potreba i svjedočanstvo njegovog kulturnog bitisanja. Upravo ova priča posvećena je prvoj pozorišnoj predstavi u varoši Berane.

U zgradi beranskog Osnovnog suda, sa njene istočne strane, u glavnoj ulici, nalazio se kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina prošlog vijeka Klub narodne tehnike i u njemu prvi televizijski prijemnik u varoši.

Otkad je sveta i veka, samoća nije poželjno stanje za ljude ni u jednom dobu.

Kako pisati o običaju koji je duboko zaglavljen u vremenu, koji se ne primećuje, ne izdvaja iz prošlosti, ne izdiže iznad života, a doseže njegovu veličinu i otkriva smisao i vrednost običnih dana i običnih ljudi?

Pritisnut ratovima i nemaštinom, crnogorski narod odlazio je jatimice u „bijeli svijet“, u rudokope, na gradnju pruga, sječu šuma; više  se mjereći prema obrazu no prema imanju.

Glavna beranska ulica se pruža u pravcu jugozapad-sjeveroistok, blizu je Lima i mosta na njemu. Zimi i u kasnu jesen upravo iz pravca rijeke nadođe studen i razlije se po ulici, utjerujući šetačima mrzlinu u kosti. Sa te iste strane na nju se nadovezuje, sa zaokretom sasvim ka sjeveru, Komska ulica.

Prošle su dvije godine od smrti Radula Žurića, dragog čovjeka i prijatelja svijeta dobra kome se radovao i iskreno sebe u njega utkao. I kako to biva, dubina praznine odlaskom dragih ljudi protokom vremena postaje sve veća i veća.