Mi smo ti jedan pravi ratnički narod, u to nema nikakve sumnje, pa smetalo to nekome ili ne, svejedno! I to oduvijek! Od iskona. Svoji na svome!

Živimo u vremenu koje slavi svako uživanje, kad svi sve znaju, kad se preko noći rađaju lokalni i globalni heroji, kada skandal, egzibicionizam i svaka vrsta histerične gluposti postaju vrijednosni obrasci.

Mnoga djetinjstva, ali i mladosti širom planete, obilježili su, između ostalog, i razni cirkusi - oni veliki, oni srednji, pa i oni mali! U ljubavi prema njima cijeli svijet je bio ujedinjen i moglo bi se slobodno reći da je to bila i jedna od zajedničkih crta čovječanstva, nešto što ga je ujedinjavalo, nešto poput, recimo, umjetnosti ili muzike.

Nije nestao voljom ljudi, opštinskom ili gradskom odlukom, uredbom vlade, već su ga prognali novo vreme, drugačiji običaji i navike

Žene se vratile iz varošice ( dvadesetak kilometara od njihovog sela) – ratno vrijeme, otišle su tamo da štogod opljačkaju. Jedna je donijela i – zidni sat.

Od postanka sveta ljudi se sele. Hiljadama godina tovarili su svoju imovinu u konjske zaprege i putovali prema nekim boljim prostorima, gde se srećnije živelo. Migracije postoje oduvek, a u poslednje vreme pokazuju svoju punu aktuelnost.

Ovo je priča o nama kad smo bili djeca, takođe je i priča o današnjoj djeci. Povod za ovo pisanje je moje, skoro pa obavezno, ispijanje makijata u „akšamski sahat“ u Tajsonu. Tada se čaršija nekako umiri, skoro pa da nikog nema po trgu.